Autor: Oto Fenihel
Deo iz knjige: Psihoanalitička teorija neuroza
Impulsivno bekstvo znači:
a) bekstvo od pretpostavljene opasnosti ili iskušenja, ili
b) trka ka reosiguranju i satisfakciji.
Opasnost je predstavljena depresijom ili osećanjima krivice, koje »lutajući« pokušava da ostavi iza sebe. Akt spašavanja može predstavljati odbranu protiv depresije i ekvivalent iste. Srodstvo između sklonosti za skitanjem i manijako-depresivnih stanja manifestuje se periodičnošću kriza.
Postoji analogija između ponašanja pacijenta prvog tipa, koji beži od neke spoljašnje situacije, ali koji, ustvari, pokušava da izbegne mučno stanje unutrašnje tenzije, i ponašanja jedno fobične osobe koja projektuje neku unutrašnju opasnost. Tragedija počiva u činjenici da bilo gde da se skloni, vodi sebe sa sobom. Njegova tipična nesposobnost — da se skrasi, potiče iz nepodnošenja tenzije i regresije prema oblicima pasivnog receptivnog upravljanja. Na taj način, »spasti se« znači »pobeći s jednog mesta gde niko ne može pružiti pomoć, prema nekom mestu gde se može naći zaštitnička pomoć«.
Bekstvo je obično kornplikovano sadističkom žestinom, kojom pacijent pokušava da iznudi potrebnu pomoć, i strahom od svoje agresivnosti.
Taj način bekstva od kažnjavanja ili iskušenja izabraće deca, koja su imala priliku da primene tu taktiku s uspehom. Bernfeld je skrenuo pažnju da se ti slučajevi javljaju samo u izvesnim socijalnim sredinama koje dopuštaju da deca pobegnu od kuće, bilo na ulicu bilo prijateljima, uvek kad se osećaju ugroženom; pobegnu i vraćaju se kasnije, kad je opasnost prošla.
U retkim slučajevima, gde je naglo izlečenje postignuto dostizanjem željenog cilja, može se neposredno zapaziti da mesto prema kome se pacijent uputio predstavlja u isto vrerne oralnu »majku sklonu da pomogne« i »satisfakciju bez krivice«. Abraham je opisao slučaj jednog varalice koji se popravio kad je našao situaciju koja je davala satisfakciju njegovim edipovskim željama i oralnoj materinskoj fiksaciji bez osećanja krivice. Na simboličan način, traženje odmora i zaštite na grudima majke izraženo je čestom nostalgičnom željom za beskrajnim okeanom, ali ta želja nikad ne biva zadovoljena (»beskrajno putovanje kući«).
Nedostatak odmora, uobičajen kod lutalica, ima korena u činjenici da je zaštita tražena i željena tako žestoka da postaje preteća, pošto je ta žestoka želja doživljena kao opasni instinkt. Da bi se postigao željeni odmor, situacija za kojom pacijenti tragaju mora bili sasvim bliska nesvesnom prvobitnom cilju da bi bila prihvaćena kao supstitut, a dovoljno udaljena da ne bi stvorila strah. Kod kuće mornar misli da je to mesto — more, a na lađi misli da je to — kuća.
Osim toga, taj isti akt bežanja može imati skriveno seksualno značenje. Putovanja su interesantna za svakoga, jer su njihove veze sa delimičnim seksualnim instinktima mnogostruke. Videti svet zadovoljava skoptiofiliju, ići naisumice — muskularni erotizarn, putovati brzim provoznim sredstvima — erotizam ravnoteže. Putovati daleko može značiti »eksogamiju«, tj. ići prema mestima gde tabu incesta i pretnje koje važe kod kuće, nisu više efikasne; a na drugom nivou putem povratka potisnutog materijala, znači tražiti majku. Pri svemu tome, sva ta sakrivena seksualna značenja predstavljaju u slici »impulsivne neuroze« samo pratioce gore opisanih simptoma.